Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su (...) pokušali »bezbožnošću poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Der Mittelmeerraum stellt den Geburtsort der europäischen Philosophie dar. Die Philosophie wurde dort immer wieder marginalisiert, zuletzt nach dem Ende der Renaissance. In diesem Aufsatz werden die möglichen Ursachen dieser Marginalisierung hinterfragt. Diese war das Resultat des fortschreitenden christlichen und moslemischen Dogmatismus und der rigiden Kontrolle über die Philosophie. Doch die Geburt der neuzeitlichen Philosophie zeitigt auch eine Ablösung des dominanten Paradigmas durch die Priorität der Quantifizierung, was sowohl die neuzeitliche Wissenschaft als auch die Hauptlinie der neuzeitlichen und modernen Philosophie (...) charakterisiert. Die Tatsache, dass N. Abbagnano auch in Italien eine sekundäre Rolle gegenüber M. Heidegger spielt, provoziert weitere Fragen über das Schicksal der Philosophie im Mittelmeerraum. (shrink)

U središtu ovog teksta nalaze se neki filozofski aspekti Elze Kučere (1883. — 1972.). Kučera je 1909. godine doktorirala filozofiju na Sveučilištu u Zürichu i tako postala prva Hrvatica rođena u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju. No, glavni joj je interes bila psihologija, a kasnije i bibliotekarstvo te su, osim doktorskih disertacija, gotovo svi njezini objavljeni radovi unutar tih disciplina. No, u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njezina rukopisna i neobjavljena djela, a među njima se (...) može pronaći i određeni broj čisto filozofskih tekstova. Kako bismo prikazali filozofiju Elze Kučere, u ovom tekstu analiziramo dva aspekta njezina filozofiranja. Prvi je njezina diskusija problema uzročnosti kojim se bavi u pregledu epistemologije Thomasa Browna u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija (Die Erkenntnislehre von Thomas Brown: eine historische Studie, Zagreb, 1909.). Drugi je pitanje nacionalne filozofije kojim se bavimo u kraćem tekstu o toj temi, napisanom vjerojatno 1918. ili 1919. godine i koji nikad nije objavljen. S obzirom na to da Elza Kučera kao prva žena filozofkinja, eksperimentalna psihologinja i knjižničarka u nas do danas nije dobila dužnu pozornost, donosimo i njezinu biografiju. (shrink)

Tijekom svoje kratke filozofske profesure na Bečkom sveučilištu i u plemićkom zavodu Collegium Theresianum , ali i potom dok je bio profesorom teologije u Beču, isusovac Josip Zanchi, riječki plemić, četiri je puta tiskao svoj udžbenik Physica particularis, koji je sadržavao raspravu iz meteorologije. U svim je tim izdanjima izlaganje o uzroku dúge započeo povijesnom bilješkom, u kojoj je sažeto prikazao de Dominisov, Descartesov i Newtonov doprinos objašnjenju dúge. Potraga za Zanchijevim izvorom u optičkim i prirodnofilozofskim djelima objavljenim nakon (...) Newtonova djela Opticks otkrila je tri newtonovca koji su također spomenuli de Dominisa: Henryja Pembertona, Voltairea i Antonija Genovesija. Njima treba pridodati i četvrtoga: Pietera van Musschenbroeka, koji je de Dominisovu ulogu u povijesti istraživanja dúge opisao pod Genovesijevim utjecajem, ali tek u posmrtno objavljenom djelu Introductio ad philosophiam naturalem .Pri sastavljaju svoje povijesne bilješke o istraživanju dúge Josip Zanchi slijedio je Newtona ili nekog newtonovca. Tvrdio je više od Newtona jer je za njega de Dominis »prvi od svih otkrio pravi uzrok dúge«, pri čem je oprezno dometnuo videtur, a objektivnije je od Newtona i nekih newtonovaca opisao Descartesov doprinos. Kad je pak studentima objašnjavao dúgu, slijedio je posljednju riječ znanosti – Newtona.Uporabom Zanchijeva udžbenika Physica particularis s de Dominisovim optičkim i meteorološkim prinosom mogli su se susresti profesori i studenti filozofije i u Hrvatskoj. Taj su udžbenik posjedovale knjižnice na dvama isusovačkim filozofskim učilištima: u Zagrebačkom kolegiju najkasnije od 1758., a u Požeškom kolegiju najkasnije od 1769. godine.While teaching philosophy at the University of Vienna and the elite school Collegium Theresianum , but also theology in the same city, Josip Zanchi, Jesuit of noble birth from Rijeka, had published four editions of his manual Physica particularis, containing also a most comprehensive meteorological treatise. In each of the four Vienna editions his elaboration on the cause of rainbow opens a historical paragraph comprising a short survey of de Dominis’, Descartes’ and Newton’s contributions to the explanation of rainbow. Search for Zanchi’s source in the works dealing with natural philosophy published after Newton’s Opticks has brought to light three Newtonians who also mentioned de Dominis: Henry Pemberton, Voltaire and Antonio Genovesi. The name of Pieter van Musschenbroek should be added to this list. He described de Dominis’ role in the history of the explanation of rainbow under the influence of Genovesi, published posthumously in his work Introductio ad philosophiam naturalem .While composing his historical paragraph on the explanation of rainbow, Josip Zanchi followed in the footsteps of Newton or a Newtonian. He exceeded Newton by stating that de Dominis was »the first to have discovered the true cause of rainbow,« carefully employing videtur in support of his argument, his description of Descartes’ contribution being more objective than that of Newton or some Newtonians. However, in his academic lectures on rainbow, he followed the latest scientific discoveries – Newton.Through Zanchi’s manual Physica particularis, Croatian professors and students of philosophy could also have become familiar with de Dominis’ optical and meteorological contribution. This manual was available in the libraries of two Jesuit philosophical schools: Zagreb College or Collegium Zagrabiense, not later than 1758, and in Požega College or Collegium Poseganum, from 1769 at the latest. (shrink)

Konfucije, kao tipičan „akozmički” mislitelj, odbija govoriti o kozmološkim temama, kao što su „Put neba”. Ipak, čini se da neka njegova učenja, osobito ona koja se tiču praktične filozofije, imaju određenu kozmološku pozadinu. Ovdje se otvara pitanje: uključuje li Konfucije u svoje učenje kozmološke koncepcije, iako o njima nikada nije otvoreno raspravljao? Postoje li kozmološke pretpostavke/utemeljenje Konfucijeve praktične mudrosti? Slijedeći ta pitanja ovaj rad, analizirajući zbirku Konfucijevih izreka Analekti, razmatra kozmološku dimenziju Konfucijeve praktične filozofije. -/- .

Pojam globalizacije koristi se u različitim kontekstima i u različitim značenjima; pojam miješa činjenice i fikciju – postojeće i nepostojeće. Pojam globalizacije odnosi se na, primjerice, ekonomske, političke i kulturne procese koji nadilaze granice nacionalnih država. Nema filozofskog, odnosno konceptualnog utemeljenja globalizacije. Zapadni filozofski metanarativi interpretiraju se lokalno; ne postoji globalna interpretacija metanarativa. Etimološki ‘razumijevanje’ znači stajanje između razlika, na primjer između činjenica i fikcije. Logika stručnosti je logika stajanja između nada i realnosti – između nepostojećeg i postojećeg. Logika stručnosti (...) je opća teorija razumijevanja. Kao istinski opća teorija, logika stručnosti globalno nadilazi granice. Prema tome, logika stručnosti oblikuje temelj za filozofiju globalizacije. (shrink)

Razmatrajući pitanje globalizacije u kontekstu filozofije, tekst kreće u pomalo neočekivanom pravcu: ne promišlja o značenju i posljedicama procesa kojeg nazivamo ‘globalnim’ nego umjesto toga nastoji istražiti kakav je utjecaj globalizacije na filozofiju te teorijsku i literarnu produkciju. Umjesto pokušaja da odmah »misli globalizaciju«, tekst nastoji pokazati »što je globalizacija učinila mišljenju«. Za ilustraciju toga nastojanja uzet će se u obzir tri glavna područja koja treba istražiti: Afrika, Latinska Amerika i Indija. Ta su područja izabrana jer predstavljaju reprezentativne regije (...) tzv. »Trećeg svijeta« ili »Globalnog Juga«. Osnovna ideja, preuzeta od P. Hountondijija, jest da filozofska i teorijska produkcija oponašaju onu ekonomsku, a fortiori, zapravo predstavljaju isti proces, što je prikazano na mnoštvu primjera. Nadalje, tekst nastoji pokazati da se usprkos velikim razlikama u hermeneutičkim gledištima, geografskoj udaljenosti i sukcesivnoj tradiciji, cijela filozofska/literarna produkcija »Trećeg svijeta« suočava sa sličnom sudbinom, što može biti posljedicom njena strukturalnog pozicioniranja u suvremenom »sustavu svijeta«. Autori koji dolaze iz »perifernih« područja teorijske produkcije ne suočavaju se samo sa sličnim problemima, nego, kako je u tekstu pokazano, također dijele slične ideje o tome što se može učiniti kako bi se minimalizirala i izjednačila neravnoteža i asimetrična pozicija njihovih kultura. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

U članku se najprije tematizira diskrepancija između oštre kritike fenomenologije Edmunda Husserla u Heideggerovim ranim freiburškim i marburškim godinama, s jedne strane, i afirmativnog spominjanja Husserlova imena u "Bitku i vremenu", s druge strane. Ovaj "okret" može se interpretirati na temelju tumačenja prema kojem Heidegger u svojem glavnom djelu nije ostao pri stavu o nedostatnosti fenomenologije, zato što mu je ona služila kao polazište za izlaganje vlastite filozofske pozicije. Nakon kritičkog razmatranja onih pozicija prema kojima je Heidegger kroz kritiku Husserla (...) ciljao na ontološku kritiku spekulativnoga idealizma, autor propituje razloge odgađanja razračunavanja s Hegelom, koje je Heidegger iznio u svojem habilitacijskom spisu. Provedba ovog razračunavanja na temelju nacrta destrukcije povijesti ontologije od početka se nije trebala razvijati sistematski, budući da je prevladavanje sistematskog izlaganja povijesti filozofije i povijesti uopće bilo postavljeno u središte poželjnih učinaka destrukcije.Der Artikel thematisiert zunächst die Diskrepanz zwischen scharfer Kritik an der PhänomenologieEdmund Husserls während der frühen Jahre in Freiburg und Marburg und die affirmative ErnennungHusserls Namen innerhalb von Sein und Zeit. Diese »Kehre« kann aufgrund der Deutung in-terpretiert werden, dass Heidegger in seinem Hauptwerk nicht bei der Einsicht der Mängel derPhänomenologie stehengeblieben ist, weil sie ihm als Anfangspunkt für die Auslegung der eigenenphilosophischen Position dienen. Nach kritischen Erörterungen derjenigen Interpretationen, die behaupteten,dass Heidegger durch die Kritik an Husserl auf die ontologische Kritik des spekulativenIdealismus zielte, befragt der Autor die Gründe für die Verzögerung der Auseinandersetzung mitHegel, die Heidegger in seiner Habilitationsschrift angekündigt hatte. Die Durchführung dieserAuseinandersetzung aufgrund des Entwurfs der Destruktion der Geschichte der Ontologie solltevon Anfang an nicht systematisch entwickelt werden, da die Überwindung der systematischenAuslegung der Geschichte der Philosophie und die Geschichte überhaupt – in den Mittelpunkt derwünschenswerten Wirkungen der Destruktion gelegt wurde. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i (...) nekoliko njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda mu (...) je filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo još jedan »izam« na početku 20. stoljeća, već i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalističkog poimanja onog unutarnjeg u čovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpoznatijih teoretičara i interpreta psihoanalize, kaže da pristup koji bi odogonetnuo mjesto polazišta njenog istraživanja i definiranja »nije baš unutra, a ne zna se da li je izvana«. Ovim se željelo nagovijestiti da ona uporišta koje govore ne samo o psihoanalizi, (...) već i o mogućem nalaženju istih, iznose, pa i računaju s nekim nesigurnostima spram tradicije.U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog učenja, u filozofiji se gotovo istovremeno sve češće pojavljuju napori da se ljudska psiha i uopće psihologijsko oslobodi kauzalnosti i mehanicističkih određenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi predstave i kauzalnosti nečeg iracionalnog i beskonačnog, s druge strane. Nastojeći izbjeći nejasna određenja i suprotstavljanja duše i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla nastoji sve izrazitije naglasiti čovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti. Individualna teorijska tvorba, međusobno teorijsko prožimanje, dodirne i razdvajajuće povijesno- teorijske i filozofijske točke ovih dvaju različitih, ali povremeno i komplementarnih ishodišta predmet su zanimanja i razmišljanja u ovom radu.Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques Lacan himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining isn’t really inside, and it’s not sure if it’s outside. Saying this, one wants to foreshow that those foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings of them.That is why there are some uncertainties about tradition in these considerations.At the time when psychoanalysis and Freud’s learnings became actual and new, in philosophy almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psychology in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid unclear definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. He’s trying to emphasize more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience of subjectivity and intersubjectivity. Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separating historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasionaly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work. (shrink)

Problem slobode razmatrat će se kako u kontekstu suvremenih filozofijskih rasprava koje uključuju i nove spoznaje neuroznanosti, tako i u kontekstu tradicije. U središtu aktualne rasprave stoji pitanje ima li čovjek slobodu volje shvaćenu u smislu »moći djelovati drukčije« ili nema slobodnu volju. Dok neki renomirani neuroznanstvenici upozoravaju na neopravdano apsolutiziranje neuroznanstvenih rezultata i »uzimaju ozbiljno stvarnost onih fenomena« koji se otvaraju samo u subjektivnoj perspektivi, drugi nove spoznaje neuroznanosti tumače kao dokaz da je sloboda volje samo iluzija.Nakana rada nije (...) konfrontirati filozofijske uvide s rezultatima neuroznanosti. Ovo je promišljanje prije jedan pledoaje za komplementarni pristup. Uz uvažavanje autonomije i metoda vlastitih filozofiji i neuroznanostima, želi se na primjeru rasprave o slobodi volje pokazati da pravi filozofski uvidi ne proturječe empirijskim faktima i obrnuto. S pravom ističe J. Seifert da empirijski rezultati mogu korigirati filozofske konstrukcije, kao što i filozofijski uvidi mogu korigirati pogrešne interpretacije, tj. konstrukcije prirodne znanosti.In diesem Beitrag thematisiert die Autorin das Problem der Freiheit sowohl im Kontext der zeitgenösischen philosophischen Diskussionen, die auch neueu Erkentisse der Neurowissenschaft enthalten, als auch im Kontext der Tradition. Im Mittelpunkt der aktuellen Diskussion steht die Frage ob der Mensch die Willensfreiheit im Sinne der Fähigkeit „anders handeln zu können“ hat oder nicht. Während manche Neurowissenschaftler auf die unberechtigte Absolutisierung der Ergebnissen der Neurowissenschaft hinzuweisen und „die Wirklichkeit jener Phänomene“ die sich uns nur aus der Erste-Person-Perspektive erschliessen, „ernst nehmen“, deuten einige Hirnforscher neueu Ergebnisse der Neurowissenschaft als Beweis, dass der Willensfreiheit nur Illusion ist.Hier handelt es sich um keine Absicht die philosophische Einsichten mit dem Ergebnissen der Neurowissenschaft zu konfrontieren. Es handelt sich mehr um einen Plädoyer zum komplementären Zugang. Am Beispiel der Diskussion der Willensfreiheit versucht die Autorin zu zeigen, dass echte philosophische Einsichten den empiristischen Fakten nicht widersprechen und umgekehrt. Zu Recht betont J. Seifert dass, die empiristische Ergebnisse philosophische Konstruktionen korrigieren können und philosophische Einsichten ihrerseits fehlerhafte Interpretationen bzw. die Konstruktionen der Naturwissenschaft korrigieren können. (shrink)

Ovaj članak istražuje neke usporednice novoplatonističke tradicije filozofskih komentara uz Platōna i Aristotela. Uz to istražuje egzegetske metode usuglašivanja tih dvaju velikih antičkih mislilaca. Ako prihvatimo Sorabjijevu tvrdnju da je cilj novoplatonističkoga usuglašivanja obrana poganskih filozofa od kritike kršćanskih mislilaca možemo vidjeti jasnu usporednicu s vedāntom koja je branila koherenciju svetoga upanišadskog kanona od buddhističke kritike. Ovaj se članak usredotočuje na novoplatonističkoga komentatora Amonija koji je pokušao usuglasiti Aristotelov nauk o Nepokrenutom pokretaču s Platonovim naukom o Demijurgu i Ideji dobra. (...) S druge strane u Indiji možemo vidjeti sličan pokušaj usuglašivanja različitih upanišadskih učenja o najvišem biću.This article explores some parallels between neoplatonist tradition of philosophical commentaries on Plato and Aristotle and explores some exegetical techniques of harmonisation of these great ancient thinkers. If we accept Sorabji’s claim that the aim of this reconciliation is neoplatonist defence of pagan thinkers from the attack of Christian philosophers than we can see a clear parallel with Vedānta which was defending the coherence of upanishadic sacred canon against Buddhist attack. The paper is focusing on neoplatonist commentator Ammonius who is trying to reconcile Aristotle’s Unmoved mover with Plato’s Demiurge and the Idea of good. On the other side, in India we can see very similar project of harmonisation of the different upanishadic teachings of the highest being. (shrink)

Knjiga, ki ji je posvečena pričujoča recenzija, prinaša prevod dveh krajših Bonaventurovih del, O trojni poti (De triplici via) in Kako se različne umetnosti zvajajo na teologijo (De reductione artium ad theologiam). Prevedla ju je filozofinja in klasična filologinja Nena Bobovnik, ki na KU Leuven pripravlja doktorat iz srednjeveške filozofije. Poleg spremne besede z naslovom »Zaris srednjeveške in skicaBonaventurove filozofije« sta še dva uvoda v piščevo misel. Najprej tri kateheze, ki jih je papež Benedikt XVI. – ki se (...) je na Bonaventurovo teologijo zgodovine osredotočil v habilitacijski nalogi – spomladi leta 2010 posvetil svojemu »prijatelju«, kot se sam izrazi; nato pa še esej »Teološko-filozofska hermenevtika pri sv. Bonaventuru in njen pomen za današnji čas«, ki ga je pripravil Branko Klun s Teološke fakultete UL. (shrink)

»Πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν [Pántôn khrēmátôn métron éstin ánthrôpos, tôn mèn όntôn hôs éstin, tôn dè ouk όntôn hôs ouk éstin]« – »Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu«, kaže Protagora. Onaj tko hoće razmotriti Protagorin iskaz (ili raspravljati o njemu), trebao bi najprije potražiti odgovor ne prethodno pitanje: što je čovjek? Utoliko će se u ovome prilogu našem razgovoru (...) najprije (uz pomoć Aristotela) potražiti neki odgovori na to prethodno pitanje, da bi se Protagorin iskaz pokušalo razmotriti s vidika tih odgovora te da bi ga se iskušalo u dva različita vida čovjekova života – u vidu što ga Aristotel naziva θεωρετικός βίος (theōretikόs bíos) i u vidu što ga naziva πολιτικός βίος (politikόs bíos). Napokon, ako se prihvati interpretacija Protagorina iskaza kao afirmacija relativističkog načela (kako to u svojoj kritici u Theaitētu drži Platon), pokušat će se mjesto i smisao relativizma odrediti s obzirom na ta dva vida čovjekova života te s obzirom na razliku između sofizma i filozofije (sofista i filozofa). Na kraju će biti sugerirano da je Protagorin iskaz moguće i drugačije interpretirati te da svaka od različitih interpretacija može imati valjanu težinu. (shrink)

Ovaj rad na temelju Z. knjige Metafizike prikazuje Aristotelovo poimanje noetičke tvari i na njegovoj pozadini tumači Plotinovo poimanje noetičke tvari, sadržano prije svega u njegovom spisu O dvjema tvarima. Svrha rada je pokazati i primjereno argumentirati kako Plotin pri odredbi noetičke tvari shvaća Um u oslonu na Aristotelov usiologički nauk, a u razlici spram Platona. To posebno izlazi na vidjelo u tome da je Plotinov Um kao rod koji obuhvaća sve ideje shvaćen u smislu Aristotelovog logičkog nauka roda i (...) vrste. Time ovaj rad ukazuje na potrebu preispitivanja ustaljenih mnijenja o Plotinovoj filozofiji kao nasljedovanju Platonove filozofije.Based on the Z. book of Metaphysics, this paper presents Aristotle’s concept of noetic matter and uses its theoretical background to interpret Plotinus’ concept of noetic matter, contained primarily in his tractate Matter in its Two Kinds. The paper aims to present and adequately argument the way in which Plotinus, in his interpretation of noetic matter, understands Nous in relation to Aristotle’s usiological doctrine and in contrast to that of Plato’s. This is particularly evident in the fact that Plotinus’ Nous, as a genus which comprises all ideas, is understood in the sense of Aristotle’s logical doctrine of genus and species. Thus this paper argues for the need to re-examine conventional understanding of Plotinus’ philosophy as mere extension of Plato’s philosophy. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u (...) određenom trenutku dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

Uporišta. O Markovićevim filozofskim rukopisima u arhivima HAZU ; O Hondlovu prigovoru Bazalinu tumačenju Spinozine filozofije -- Začetnik filozofije jezika u Hrvatskoj : uz knjigu Kruna Krstića Studije, rasprave, i članci ; Što je činjenica? O Krstićevu poimanju (znanstvene) objektivnosti ; Supek kao filozof ; Supekov odnos prema pojedinim pravcima u suvremenoj filozofiji ; Marijan Cipra : život, misao, radovi -- Hrvatska filozofija i hrvatski jezik. Rječnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja ; Filozofija i hrvatski jezik : bibliografija ; Je (...) li suština nužna? O sustavnosti hrvatskoga filozofskoga nazivlja -- Nazivlje u Markovićevoj Etici -- Sutlićev odnos spram jezika -- László i filozofsko nazivlje. (shrink)

Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da (...) susret sa stranim i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. Pristup »temeljnom (...) pitanju« indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

U tekstu autor postavlja problem razumijevanja odnosa između slobodnog vremena i slobode. Problem se prvo otkriva opisom ontičke strukture odnosa čovjeka i vremena. Opis se razvija u ontološku postavku o slobodnom vremenu kao najizvornijem načinu odnosa čovjeka i vremena, odnosno kao načinu čovjekova bitka . Postavka se preispituje na relevantnoj građi povijesti filozofije . Na poticajima koje nalazi u Fichteovom i Hegelovom pojmu vremena autor analizu usmjerava prema otkrivanju ontološkog smisla modernog susreta vremena i slobode, signifikacija kojega se događa (...) u pojmu slobodnog vremena.Author addresses the problem of comprehension of relationship between the free time and freedom. Firstly, the problematic concept is called forth through the description of an ontic structure of relations between a man and time. Secondly, the problem leads to the ontological thesis on the free time as the most originary linkage between a man and time, i.e. mode of human being . This thesis is investigated furthermore within the most relevant material in the history of philosophy . Finally, on the impulses found in Fichte’s and Hegel’s concept of time author turns his attention towards bringing about the ontological sense of the modern encounter of time and freedom which takes place in the concept of free time. (shrink)

Članek skuša ponazoriti zagato, ki jo za intepretaeijo Kantove filozofije kot razmejitvene geste predstavlja reč na sebi. Če namreč drži, da imamo v Kantovi filozofiji vselej opravka z razmejitvijo dveh področij in če drži, daje ta razmejitev, čeravno predpostavljena, šele vnazajšnji produkt, se zdi, da obstaja vsaj ena ločnica, vsaj en primer, kjer ta interpretacija ne drži - ločnica med pojavi in rečmi na sebi. Ta ločnica je paradoksna, kolikor prvi člen, pojav, za Kanta še zdaleč ni sporen, medtem (...) ko je drugi člen, reč na sebi, nekaj najbolj spornega v Kantovi filozofiji sploh. Kantove izjave o statusu reči na sebi močno variirajo, tako, daje mogoče reč na sebi razumeti na različne načine, izmed katerih pa nobeden ni združljiv s temeljnimi premisami Kantove teoretične filozofije in videti je, da je Kantu uspelo nastalo zagato razrešiti šele v svojem zadnjem, a neobjavljenem delu Opuspostumum. (shrink)

Važna zadaća srednjoeuropskog povjesničara ili povjesničarke filozofije posljednjih desetljeća bila je interpretacija iznenada ponovno pojavljujućih elemenata njene ili njegove nacionalne kulture, uključujući i zajedničku ključnu riječ ovih tradicija – nacionalnu filozofiju. Moj rad nudi povijesnu rekonstrukciju pojma nacionalne filozofije na temelju mađarskih primjera. U prvome dijelu opisat ću nekoliko suvremenih dilema o upotrebi toga pojma. Glavni dio rada povezuje ovaj pojam s transformacijom javne sfere znanstvenika u kantijanskom razdoblju, uključujući Kantova osobna razmišljanja, kao i narativ mađarske »Rasprave o (...) Kantu«. Analizom ove rasprave nastojat ću pokazati da se taj pojam ne može u plauzibilnom obliku interpretirati niti u europskom niti u nacionalnom okviru, nego samo kao dio jedne moguće srednjoeuropske komparativne povijesti filozofije.An important task of a Central-European historian of philosophy was in the last decades to interpret the suddenly reappeared elements of her or his own national culture, including the common key word of these traditions – national philosophy. My paper offers a historical reconstruction of the concept of national philosophy, based on Hungarian examples. In the first part I will outline several contemporary dilemmas about the use of this term. The main part of my paper links this concept with the transformation of the public sphere of the scholars in the age of Kantianism, including Kant’s personal reflections, and the narrative of the Hungarian “Debate on Kant”. I will try to demonstrate, by the analysis of this debate, that it cannot be interpreted in a plausible form in a European, nor in a national framework, but just as a part of a would-be Central-European comparative history of philosophy.Une tâche importante pour un historien ou une historienne de la philosophie d’Europe centrale a été, ces dernières décennies, d’interpréter les éléments de sa propre culture nationale soudainement réapparus, y compris le mot-clé commun de ces traditions : la philosophie nationale. Mon article propose une reconstruction historique du concept de philosophie nationale, fondée sur des exemples hongrois. Dans la première partie, je ferai un aperçu de plusieurs dilemmes contemporains quant à l’emploi de ce terme. La partie principale de mon article relie ce concept à la transformation de la sphère publique des chercheurs à l’époque kantienne, y compris les réflexions personnelles de Kant, ainsi que le récit hongrois du « Débat sur Kant ». En analysant ce débat, j’essaierai de démontrer que ce concept ne peut être interprété sous une forme plausible dans un cadre européen ni dans un cadre national, mais seulement comme partie d’une éventuelle histoire comparative de la philosophie d’Europe centrale.Die bedeutungsvolle Mission des zentraleuropäischen Philosophiehistorikers oder der – historikerin in den vergangenen Dezennien hieß, die jählings wiederkehrenden Elemente seiner bzw. ihrer eigenen Nationalkultur zu explizieren, unter Einschluss des gemeinsamen Schlüsselwortes dieser Traditionen – der nationalen Philosophie. Meine Arbeit bietet eine historische Rekonstruktion der Notion der nationalen Philosophie auf der Grundlage der ungarischen Beispiele. Im Anfangsteil umreiße ich etliche gegenwärtige Dilemmas über den Gebrauch des angeschnittenen Begriffs. Der Hauptteil meines Papers verknüpft diesen Begriff mit der Umwandlung der öffentlichen Sphäre der Gelehrten zu Zeiten des Kantianismus, samt Kants persönlichen Überlegungen, wie auch dem Narrativ der ungarischen „Debatte über Kant“. Anhand der Analyse dieser Debatte versuche ich auszumalen, der Begriff lasse sich weder im europäischen noch im nationalen Milieu plausibel interpretieren, sondern ausschließlich als Baustein einer denkbaren zentraleuropäischen vergleichenden Philosophiegeschichte. (shrink)

Traganja za dušom i duševnošću motivirala su filozofe na stvaranje koncepcija raznolikog spektra tumačenja. Možemo li spoznati dušu, možemo li definirati duševnost, što bi to zapravo bilo i postoje li takve kategorije koje bi uopće mogle biti predmetom spoznaje, pitanja su na koja nailazimo i u filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića.Ishodište njegove filozofije jest doživljaj kao mjesto preplitanja gnoseoloških, ontoloških i etičkih problema te pristup fenomenu doživljaja gradi na kritičkom prevladavanju neokantovskih i pozitivističkih strujanja. Iz kompleksnosti razumijevanja doživljaja iščitavamo specifičnost (...) jedinstva svjesnosti kao subjektivne i predmetnosti kao objektivne komponente doživljaja, njihove složene međuodnose koji produciraju i originalnu filozofsku teoriju pluralizma svjetova te se na kraju pitaju i o mogućnosti filozofije kao takve.Searching for the soul and spirituality has been motivating philosophers to create conceptions of diverse interpretations. Can we gain insight into the soul, can we define spirituality, what is spirituality as a matter of fact and are there such categories that could be the subject of insight – are all questions that we come across in the philosophical thoughts of Pavao Vuk-Pavlović.Experience, as the locus of interlacement between gnoseological, ontological and ethical problems, is where he starts his philosophy. He builds his approach to the phenomenon of experience upon a critical transcendence over the Neo-Kantian and positivistic currents. It is from the complexity of his understanding of experience that we can read out the specific quality of the unity between one’s consciousness – as the subjective component – and the object of one’s experience – as the objective component of experience – their complex interrelations that also give rise to his original philosophical theory of the pluralism of worlds and, finally, investigate the capabilities of philosophy as such. (shrink)

U članku se promatraju osnovne karakteristike razvojne dinamike hrvatskoga logičkoga nazivlja od izlazka Pacelove Logike za gimnazije, prve sustavne logike na hrvatskome jeziku, 1868. godine, pa sve do Petrovićeve Logike, također za srednja učilišta, iz 1964., koja je još uviek u uporabi. Nazivlje je u tu svrhu razvrstano u nekoliko tipičih skupina. Općenito, uočava se porast zastupljenosti latinizama (i grecizama) na štetu hrvatskih naziva. U analizi nazivlja autor se ograničuje na knjige namienjene nastavi logike bilo na srednjim učilištima, bilo na (...) sveučilištu, i to na nazivlje tradicionalne logike. Mjestimice su pridodane i napomene o nazivlju moderne (matematičke) logike. (shrink)

Ovaj rad nudi tumačenje fenomenološke ontologije putem razrade njenih temeljnih stavova, kako bi objasnio njihov značaj za znanost i naš osobni svjetonazor. U radu je fenomenologija shvaćena kao ispravna metoda ontologije ili „znanosti o bitku” kao najopćenitije filozofijske discipline. Ovo utjelovljuje ideju „prve filozofije” koja je slobodna od svih predrasuda i koja odbacuje ili kritizira metafiziku, dualizam subjekt–objekt, empirizam, racionalizam, realizam, idealizam, materijalizam, skepticizam i relativizam. Članak odbacuje ontološki objektivizam kao metodološku zabludu i nastoji dosegnuti jasno razumijevanje znanosti te (...) nas samih i našeg odnosa prema svijetu. Kao takav, on predstavlja uvodni dio u metodologiju znanstvenog rada te alternativnu perspektivu na probleme egzistencijalizma, religije i duhovnosti. (shrink)

Specifičnost današnjice je »kraj političkog«, pri čemu pojam demokracije i dalje predstavlja glavni zbirni termin za pružanje opsjene lažnih mogućnosti. Hannah Arendt ovdje je uzeta kao autor čiji pojam ‘djelovanje’ predstavlja odličan okvir onoga što bi ljudi u javnom području mogli zaista biti. U svezi toga, važne su njene analize kako se od početaka filozofije politike dogodilo reduciranje političkog odnosa na vladalački odnos. Također, njeno shvaćanje značaja slobode je u opoziciji spram tradicionalnog filozofskog ograničenja slobode na ‘unutrašnjost čovjeka’.Specificity of (...) present time is “the end of political”, where the term ‘democracy’ still represents the main collective term for making an illusion of false possibilities. Hannah Arendt is taken here as the author whose term ‘action’ represents what people in a public field could really be. Regarding that, her analysis about how did reduction of political relationship to the dynasty relationship happened, from the beginnings of philosophy of politics, is very important. Also, her understanding of the relevance of freedom is in opposition with traditional philosophical restriction of freedom to ‘human inside’. (shrink)

Ovo istraživanje ispituje slojevite perspektive Boetija o postojanju zla, s posebnim naglaskom na njegove ontološke dimenzije unutar općeg okvira apsolutnog dobra. Glavni fokus analize usredotočen je na Boetijeva ključna djela pod naslovom Utjeha filozofije i Hebdomade, koja služe kao glavni izvori njegovih filozofskih promišljanja. U prvom djelu Boetije provodi detaljno istraživanje problema zla i dobra, s posebnim naglaskom na ontološko područje. Drugo djelo, Hebdomade, pridonosi metafizičkom temelju za dublje razumijevanje tih filozofskih pojmova. Ovo istraživanje tematski ima dvije dimenzije: ontološko–metafizičku, (...) koja analizira pojmove dobra i zla izvan područja ljudskog djelovanja, te etičko–moralnu, priznajući njezinu važnost za sveobuhvatno razumijevanje metafizičkog. Ovaj dualistički pristup obogaćuje hermeneutičku perspektivu, olakšavajući sveobuhvatno razumijevanje Boetijevih kompleksnih misli o naravi dobra i zla. Sinteza ovih razina ne samo da osvjetljava Boetijevo intelektualno putovanje već i doprinosi širem diskursu o filozofskom istraživanju ontoloških dimenzija u kontekstu apsolutnog dobra. (shrink)

Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran Berčić (...) nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost. (shrink)

U tekstu se obrađuju Stadlerovo i Bauerovo shvaćanje i zasnivanje formalne logike. Formalna je logika u oba slučaja postavljena u duhu novoskolastičke filozofije druge polovice 19. stoljeća. Subjektivna je strana mišljenja (samosviest, djelatba) spojena s njegovom objektivnom stranom (objektivna vriednost), a logička se načela temelje na ontologijskim. Stadler se i Bauer oddvajaju od onodobnoga formalizma i logicizma, kao i od psihologizma i voluntarizma. Pritom je Bauer izrazitije ušao u razpravljanje s drugačijim shvaćanjima (psihologizam i voluntarizam u Wundta).

Suvremenu kognitivnu znanost ne možemo razumjeti bez najnovijeg razvoja računalne znanosti, umjetne inteligencije , robotike, neuroznanosti, biologije, lingvistike i psihologije. Kako klasična analitička filozofija, tako i tradicionalna AI pretpostavile su da sve vrste znanja moramo prikazati formalnim ili programskim jezicima. Ova je pretpostavka u proturječju s nedavnim uvidima u biologiju evolucije i razvojnu psihologiju ljudskog organizma. Većina je našega znanja implicitna i nesvjesna. To nije formalno prikazano, nego utjelovljeno znanje koje učimo radeći, a razumijevamo tjelesnim suodnosom s ekološkim nišama i (...) društvenim okolišima. To vrijedi ne samo za vještine na niskoj razini nego i za visokorazinska područja kategorizacije, jezika i apstraktnog mišljenja. Utjelovljena kognitivna znanost, AI, kao i robotika pokušavaju umjetnom evolucijom stvoriti utjelovljeni um. S filozofskoga gledišta, zapanjuje da tradicionalni pojmovi kognitivne znanosti i AI s formalnim predodžbama znanja pripadaju tradicionalnoj liniji filozofije.Modern cognitive science cannot be understood without recent developments in computer science,Artificial Intelligence , robotics, neuroscience, biology, linguistics, and psychology. Classic analyticphilosophy as well as traditional AI assumed that all kinds of knowledge must explicitly be representedby formal or programming languages. This assumption is in contradiction to recent insightsinto the biology of evolution and developmental psychology of the human organism. Most ofour knowledge is implicit and unconscious. It is not formally represented, but embodied knowledgewhich is learnt by doing and understood by bodily interacting with ecological niches and social environments.That is true not only for low-level skills, but even for high-level domains of categorization,language, and abstract thinking. Embodied cognitive science, AI, and robotics try to build theembodied mind in an artificial evolution. From a philosophical point of view, it is amazing that thenew ideas of embodied mind and robotics have deep roots in the history of philosophy. (shrink)

Djelo Gaje Petrovića u vrhu je europske filozofije 20. stoljeća. On je bio najznačajnijih i najpoznatijih hrvatskih filozofa. Petrović u svojem opsežnom djelu polazi od ontologije i antropologije dospijevajući preko logike do filozofije povijesti i povijesti filozofije. Referira se na neke najvažnije suvremene filozofe, osobito na Martina Heideggera, a u središtu je mišljenje Karla Marxa. Petrović analizira Marxovo nasljeđe i vrlo ga uspješno razvija te primjenjuje na svoju metafilozofsku koncepciju kojom daje doprinos razrješavanju nekih od temeljnih pitanja (...) suvremenog čovjeka kao što su sloboda, otuđenje, samootuđenje i mogućnost autentičnoga ljudskog bivstvovanja.The work of Gajo Petrović is at the very top of the 20th century European philosophy. He is one of the most important and the best known Croatian philosophers. The work of Gajo Petrović is extremely wide. It starts with ontology and anthropology, stretching over logic to historical philosophy and history of philosophy. He wrote about some of the most important contemporary philosophers but the basic point in Petrović’s work is the thoughts of Karl Marx. He analysed Marx’s heritage and very successfully developed and implemented it in own particular metaphilosophical conception, contributing to solving some of the basic issues of the modern human being like freedom, alienation, selfalienation and the possibility of authentic human being. (shrink)

Svjetlo i sjena tvore pojmovni par koji i u okviru filozofije daje povoda za brojne aluzije . Svjetlost vrijedi, povijesno sagledano, kao paradigma prosvjetiteljstva . Karakteristično, u ovoj se paradigmi javlja kolebanje na prijelazu iz razdoblja prosvjetiteljstva u romantizam: dolazi do uzvisivanja sjene u jeku romantičnog preobraženja tamne strane ljudske egzistencije. Na primjeru novele Adelberta von Chamissa Čudnovata pripovijest Petra Schlemihla moguće je pregnantno ilustrirati spomenuti zaokret od svjetla ka sjeni. U ovom tekstu će biti predstavljena filozofska interpretacija otuđenja (...) sjene kao gubitka identiteta, kako je oslikano u pripovijesti. Nadovezujući se na tu interpretaciju, uslijedit će pokušaj određivanja strukture odnosa tijela i sjene kao poveznice s identitetom. Ni u kom slučaju sjena ne smije biti degradirana na puku popratnu pojavu, već smo je dužni promatrati kao ozbiljan element konstelacije u tvorbi identiteta . Iako njezinu pojavu obilježava kratkotrajnost, sjena je značajno implementirana u identitet tijela, s obzirom da je tijelo definirano upravo činjenicom da pri osvjetljivanju stvara sjenu. Uzajamnost se svjetla, tijela i sjene stoga primiče egzemplifikaciji alternativnog modela identiteta, analogno čemu jedno tek potencijalno obilježje predmeta u određenoj prilici postaje neophodno. Konceptom okazionalnog identiteta moguće je korigirati ontološki rigidno poimanje identiteta. (shrink)

U ovom radu razmatraju se i uspoređuju koncepcije filozofije povijesti što su ih razvili Ibn Haldun i Vico. Dvojica utemeljitelja filozofije povijesti živjeli su i poučavali na dvije mediteranske obale. Pitanje na koje se pokušava dati odgovor odnosi se na narav odnosa između Ibn Haldunove i Vicove mediteranske provenijencije i njihovih cikličkih filozofijskih teorija povijesti.In diesem Aufsatz werden die geschichtsphilosophischen Konzeptionen von Ibn Chaldun und Vico nachgedacht und kompariert. Diese Begründer der Geschichtsphilosophie lebten und lehrten auf zwei gegenüberstehenden (...) mediterranischen Küsten. Es wird die Frage um die Natur des Verhältnisses zwischen ihrer medirerranischer Herkunft und die zyklischen philosophischen Geschichtstheorien gestellt. (shrink)

Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o tome (...) da su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

Razmatranja o stanjima fizičkih odnosa materije, kretanja, prostora i vremena stoje u temelju relativističke fizike i, time, u središtu njezine moderne znanstvene ontologije. To i jest razlog filozofskih ispitivanja polja važenja ovih fundamentalnih, kategorijalnih pojmova teorije relativnosti, kako u znanosti fizike tako i u filozofiji, posebno u znanosti filozofije prirode. Jedno od takvih bitnih istraživanja ide i od pozitivističkih orijentacija u suvremenoj filozofiji, kamo zasigurno pripadaju, između ostalih, Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, te pragmatist Bridgman. O nekima od (...) njihovih bitnih, primarno logičkih, epistemoloških i metodoloških stavova o teoriji relativnosti riječ je u ovom sažetom preglednom članku, koji nema pretenzija na sveobuhvatnost niti na iscrpnost izlaganja o ovoj neposrednoj stvari mišljenja.Considerations regarding the conditions of the physical relations among substance, motion and time are based on the physics of relativity and thereby placed in the centre of its modern scientific ontology. This explains the philosophical examinations of the validity of these fundamental categories of the physics of relativity in the science of physics as well as in the science of philosophy of nature. One of such essential investigations originated from the positivist orientation within the contemporary philosophy, to which Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, and pragmatist Bridgman, among others, certainly belong. This review article examines some of their essential, mostly logical, epistemological and methodological standpoints. However, the aim of this article is not to comprehensively and in detail interpret this subject. (shrink)

Na primjeru Utopije morala Karla Alberta i Elenor Jain, autor pokazuje razliku između ontološke etike kao metafizičke etike i svih drugih prošlih i suvremenih etika kao nemetafizičkih. Središnja pretenzija ontološke etike kao aktualne etike primjerene vremenu ležiu tome da ona može nadmašiti specifičnosti pojedinačnih kultura i pokazati fundament etičkog mišljenja i djelovanja, koji prevladava razdvajajuće elemente tradiranih moralnih predodžaba ili religioznih normi te obraća pažnju na ono zajedničko što ljudi i narodi doživljavaju kao iskustvo bitka, u smislu ontološke misli, od (...) Parmenida i Platona do Heideggera i Lavellea. Nasuprot tom prenaglašavanju Platonove idealističke linije u europskoj praktičnoj filozofiji, autor ovoga rada ukazuje na druge smjerove europske filozofije, te posebno ističe Aristotelovu philosophia anthropina kao nemetafizičku praktičnu filozofiju u smislu jedinstva etike i politike, neovisno o metafizici. Dok Albert i Jain zagovaraju bliskost etike i estetike, te u smislu modernog globalizma povezuju europsku filozofiju s izvaneuropskom mitološkom i metafizičkom mudrošću, autor ovoga rada ukazuje na Gadamerovu interpretaciju odnosa phronesisa i sophiae u VI. knjizi Aristotelove Nikomahove etike i naHeideggerovu fundamentalnu ontologiju, ne kao metafiziku, nego kao hermeneutičku praktičnu filozofiju, da bi na tragu Finkove interpretacije VII. knjige Platonove Države pokazao mogućnost drukčijeg tumačenja odnosa dokse i episteme od onoga što ga pružaju Albert i Jain, kako kod samoga Platona tako i u transcendentalnoj fenomenologiji životnog svijeta kod kasnoga Husserla. Jer suvremenom globalnom svijetu više je potrebna nemetafizička praktična filozofija – kao povijesnom svijetu života primjereno mišljenje – negoli metafizička etika i mitologija.Am Beispiel von Die Utopie der Moral von Karl Albert und Elenor Jain zeigt der Verfasserden Unterschied zwischen einer ontologischen Ethik als einer metaphysischen Ethik und allenanderen vergangenen und gegenwärtigen Ethiken als nicht-metaphysischen Ethiken. Der Hauptanspruchder ontologischen Ethik als einer aktualen und der Zeit angemessenen Ethik liegtdarin,dass sie die Eigenartigkeiten der einzelnen Kulturenübergreifenund das Fundamentumdesethischen Denkens und Handelns aufweisen kann, das die trennendenElemente der tradiertenMoralvorstellungen oder religiösenNormen aufhebt und die Aufmerksamkeitauf dasGemeinsamelenkt, welches die Menschen und die Völker als Seinserfahrung erleben – im Sinnedesontologischen Gedankens von Parmenides und Platon bis Heidegger und Lavelle. Im Gegensatzzu dieser überbetonten idealistischen Linie Platons in der europäischenpraktischenPhilosophieweist der Verfasserdieser Arbeitauf die anderenStrömungen der europäischenPhilosophiehin und hebt insbesonderedie aristotelische philosophia anthropinaals nicht-metaphysischepraktische Philosophie im Sinne der Einheit von Ethik und Politik hervor,die vonderMetaphysik unabhängig ist. WährendAlbertund Jain die Nähe von Ethik und Ästhetik befürwortenund im Sinne des modernen Globalismus die europäischePhilosophie mit der außereuropäischenmythologischen und metaphysischen Weisheitverbinden, verweist der VerfasserdieserArbeitauf Gadamers Interpretationdes Verhältnissesvon phronesisund sophia im VI.Buchder NikomachischenEthik vonAristotelesund auf die Fundamentalontologie Heideggers–aufgefasst nicht als eine Metaphysik, sondern als hermeneutische praktische Philosophie. AufdenSpurender Fink’schenInterpretationdes VII. Buches von Platons Staat zeigt der Verfassersodannauf, dass eine andereMöglichkeit zur Deutung des Verhältnissesvon Doxe und Epistemebestehtals jene, die von Albertund Jain befürwortet wird,sowohl bei Platon selbst als auch inderTranszendentalphänomenologieder Lebenswelt beim späten Husserl. Denn die globale WeltderGegenwart braucht mehr eine nicht-metaphysische praktische Philosophie und ein der geschichtlichenLebenswelt angemessenes Denken als eine metaphysische Ethik und Mythologie. (shrink)

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno (...) sa svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)

Donedavno, u diskusijama o politickoj filozofiji i etici nije imalo mnogo smisla postavljati pitanje o tome da li citanje Hegelove Filozofije prava jos moze necemu da nas nauci. Shvatanje da Hegelova filozofija prava ne daje supstancijalan doprinos aktuelnim diskusijama i danasnjim tezisnim problemima relativisao je, u svojim predavanjima o moralnoj filozofiji, Dzon Rols, dok je Aksel Honet to shvatanje doveo u pitanje odlucnim rehabilitovanjem sredisnjih motiva Hegelove filozofije prava. A svojom kritikom Honetovog pokusaja reaktualizacije, Ridiger Bubner otvorio je (...) diskusiju o pitanju koji delovi filozofije prava daju najizglednije potencijale za reaktuelizaciju. Ovaj prilog najpre izlaze jedan nacrt problema u vezi s Hegelovim pojmom slobodne volje, koji je neophodan kao pretpostavka da bi se mogli razumeti pokusaji interpretacije polazeci od kojih Honet i Bubner plediraju za reaktualizaciju Hegelove filozofije. Nakon toga, izlaze se skraceni prikaz misli koje imaju centralno znacenje za Honetovu rekonstrukciju i reaktualizaciju Hegelove filozofije prava. Na to se nadovezuje skica Bubnerovih razmisljanja, polazeci od koje se ispituju potencijali reaktualizacije trece alternative, koja se moze razabrati kod Rolsa, i pored toga sto je on kao takvu ne zapaza. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao (...) metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Knjiga živeti Katarine Majerhold nas v eruditskih, a obenem izjemno berljivih in pogosto provokativnih razmišljanjih popelje med ključna vprašanja naše sodobne individualnosti. V esejih, ki krožijo okrog velikih vprašanj o resnici, svobodi, lepoti, homoseksualnosti in čustvih, na vsem razumljiv način kričari med filozofskimi koncepti in našimi vsakdanjimi izkušnjami. Avtorica hkrati ves čas ostaja v duhu časa in na vprašanje srečnega in dobrega življenja odgovarja z aktualnimi, konkretnimi in modroslovnimi odgovori, ki stavijo na interdisciplinarni holistični pristop. Knjiga vsem dostopne filozofije (...) življenja, ki je obenem tudi primer, kako živeti filozofijo. (shrink)

Pogosto se govori o »krizi« na humanističnih oddelkih ameriških univerz. Vendar imajo ljudje, ki to govorijo, v mislih prekomerno politično korektnost, ki jo še lahko zasledimo na ameriških oddelkih za književnost. Oddelki za filozofijo v Združenih državah so imeli svojo zadnjo krizo v štiridesetih in petdesetih – v obdobju, ko je analitična filozofija dovršila svoj prevzem. Od takrat se ni zgodil noben dramatičen generacijski preobrat, razen nenadnega vznika feministične filozofije kot novega področja specilizacije v sedemdesetih letih. Posledice radikalizma so (...) sicer imele velik vpliv na matrice številnih drugih disciplin na univerzi, toda ameriško filozofijo so pustile večinoma nedotaknjeno. Veliko analitičnih filozofov je bilo politično aktivnih, toda zaradi te aktivnosti niso spreminjali svoje profesionalne samopodobe ali svojih bralnih navad.There is often said to be a “crisis” in the humanities departments of American universities. But people who say this usually have in mind the excessive political correctness which is still sometimes found in US departments of literature. American philosophy departments had their last crisis back in the 1940’s and 1950’s—the period during which analytic philosophy accomplished its takeover. There has been no dramatic generational shift since then, except for the sudden emergence, in the 70’s, of feminist philosophy as a new area of specialization. Whereas the aftermath of the radicalism of the 60’s had a profound impact on several disciplinary matrices elsewhere in the university, it left American philosophy largely unaffected. Many analytic philosophers were politically active, but this activity usually did not lead them to change either their professional self-images or their reading habits. (shrink)